Koncentracioni logor Trnopolje
Trnopoljska OŠ Bratstvo-jedinstvo, zgrada Doma kulture, igralište i okolne kuće su bile pretvorene u logor, čiji su formatori i stražari bili pripadnici srpskih paravojnih jedinica. Dvospratna zgrada trnopoljske osnovne škole bila je ograđena žicom i u njoj su se vršila sistemska ubijanja, premlaćivanja i silovanja. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrdio je da su se u ovom logoru, pored odraslih ženskih osoba, silovale i maloljetne djevojčice. Tačan broj silovanih žena i djevojčica nikada nije utvrđen. Prema svjedočanstvima bivših zatočenika, konstantno fizičko nasilje se vršilo: šipkama, pendrecima, puškama i pištoljima. Upravnici i stražari ovog logora smrti, zatočenicima nisu obezbjeđivali hranu; lokalno stanovništvo koje dotad nije bilo protjerano im je pomagalo, a nakon njihovog protjerivanja, zatočenici su u pratnji stražara srpskih paravojnih jedinica hranu tražili po okolnim baštama ili po napuštenim kućama. Unatoč postojanju pumpe za vodu u logoru, nestašica je bila konstantna. Također, nije bilo ni dovoljno mjesta za obavljanje fizioloških potreba. U ovom logoru, logoraši/ice su obolijevale od infektivnih bolesti; bila je rasprostranjena dizenterija, vaške i svrab. 5. augusta 1992. godine, britanska Nezavisna televizija (ITN) je prilikom posjete logorima Omarska i Trnopolje napravila fotografije koje svjedoče o ratnom užasu i o nehumanim uslovima u kojima su boravili logoraši; slike izgladnjelih, izmršavljenih tijela zatočenika obišle su čitav svijet. Čovjek iza žice logora Trnopolje, Fikret Alić, osvanuo je na naslovnici časopisa Time i njegovo izmučeno mlado tijelo je potaknulo svjetsku javnost koja je izvršila pritisak na upravne vlasti logora Trnopolje i omogućila Međunarodnom Crvenom križu (IRC) pristup logoru. 21. augusta 1992. godine, na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, ubijeno je 187 zatočenika. Usmjerena pažnja javnosti na logor Trnopolje, rezultirala je njegovim konačnim zatvaranjem u oktobru 1992. godine.
Posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana i Prijedorčanki ekshumirani su na lokalitetima: Jakarina Kosa, Korićanske stijene, jama Lisac, Čarakovo, Kozaruša-Sušići, te u Bišćanima. Na lokalitetu trnopoljskog logora ne postoji nikakvo spomen-obilježje stradalim zatočenicima/ima bošnjačke i hrvatske nacionalne skupine, međutim na prostoru bivšeg logora nalazi se spomenik ‘palim srpskim borcima’.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je u julu 2003. godine osudio Milomira Stakića na kaznu doživotnog zatvora, radi istrebljenja i progona nesrpskog stanovništva, oslobodivši ga optužbe za genocid. U žalbenom postupku 2006. godine, Milomiru Stakiću kazna je smanjena na 40 godina zatvora. Također, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je zločine počinjene u logoru Trnopolje, Omarska i Keraterm naveo u optužnici Slobodana Miloševića, međutim, Milošević je preminuo u martu 2006. godine, ne dočekavši kraj suđenja i potvrdu optužnice. Optuženi za zločine počinjene u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska su: Zoran Žigić (25 godina zatvorske kazne), Mlađo Radić (20 godina zatvorske kazne), Miroslav Kvočka (7 godina zatvorske kazne), Milojica Kos (6 godina zatvorske kazne) i Dragoljub Prcać (5 godina zatvorske kazne). Darko Mrđa osuđen je za ubistva na Korićanskim stijenama i na zatvorsku kaznu u trajanju od 17 godina.
Civilne žrtve u ovom logoru dijelile su se u tri kategorije: zatočenici koji su pristigli iz logora Keraterm i Omarska, nasilno raseljene osobe i osobe koje su svojevoljno napustile rodna sela, vjerujući da će u ovom logoru biti sigurni, te da će biti registrirani od strane Međunarodnog Crvenog križa (IRC).
Na YouTube-u je dostupno mnogo svjedočenja o logoru Trnopolje, uključujući i ovo:
https://www.youtube.com/watch?v=7JafzuQzDas
https://www.youtube.com/watch?v=KxW9IDOjK58