Trnopoljska OŠ Bratstvo-jedinstvo, zgrada Doma kulture, igralište i okolne kuće su bile pretvorene u koncentracioni logor, čiji su stražari bili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS). Civilne žrtve u ovom logoru dijelile su se u tri kategorije: nasilno raseljene osobe i osobe koje su u strahu napustile rodna mjesta, vjerujući da će u ovom logoru biti sigurni, te da će biti registrirani od strane Međunarodnog Crvenog križa (IRC) i zatočenici koji su pristigli iz logora Keraterm i Omarska. Dvospratna zgrada trnopoljske osnovne škole bila je ograđena žicom i u njoj su se vršila sistemska ubijanja, premlaćivanja i silovanja, kao i zločini sa elementima seksualnog nasilja. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrdio je da su u ovom logoru, pored odraslih ženskih osoba, silovane i maloljetne djevojčice. Tačan broj silovanih žena i djevojčica nikada nije utvrđen. Prema svjedočenjima bivših zatočenika, konstantno fizičko nasilje se vršilo: šipkama, pendrecima, puškama i pištoljima. Upravnici i stražari ovog logora, zatočenicima nisu obezbjeđivali hranu; lokalno stanovništvo koje dotad nije bilo protjerano im je pomagalo, a nakon njihovog protjerivanja, zatočenici su u pratnji stražara hranu tražili po okolnim baštama ili po napuštenim kućama. Unatoč postojanju pumpe za vodu u logoru, nestašica je bila konstantna. Također, nije bilo ni dovoljno mjesta za obavljanje fizioloških potreba, radi ograničenog broja toaleta. U ovom logoru, logoraši su obolijevali od infektivnih bolesti; bila je rasprostranjena dizenterija, vaške i svrab. 5. augusta 1992. godine, britanska Nezavisna televizija (ITN) je prilikom posjete logorima Omarska i Trnopolje napravila snimke koji svjedoče o ratnom užasu i o nehumanim uslovima u kojima su boravili logoraši; slike izgladnjelih, izmršavljenih tijela zatočenika obišle su čitav svijet. Čovjek iza žice logora Trnopolje, Fikret Alić, osvanuo je na naslovnici američkog magazina Time i njegovo izmučeno mlado tijelo je potaknulo svjetsku javnost koja je izvršila pritisak na upravne vlasti logora Trnopolje i omogućila Međunarodnom Crvenom križu (IRC) pristup logoru. 21. augusta 1992. godine, na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, ubijeno je najmanje 180 zatočenika. Usmjerena pažnja javnosti na logor Trnopolje rezultirala je njegovim konačnim zatvaranjem u oktobru 1992. godine.
Posmrtni ostaci ubijenih, ekshumirani su na lokalitetima: Jakarina Kosa, Korićanske stijene, jama Lisac, Čarakovo, Kozaruša-Sušići, te u Bišćanima. Na lokalitetu trnopoljskog logora ne postoji nikakvo spomen-obilježje stradalim zatočenicima/ima bošnjačke i hrvatske nacionalne skupine. Na prostoru bivšeg logora nalazi se spomenik palim srpskim borcima.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je u julu 2003. godine osudio Milomira Stakića na kaznu doživotnog zatvora, radi istrebljenja i progona nesrpskog stanovništva, oslobodivši ga optužbe za genocid. U žalbenom postupku 2006. godine, Milomiru Stakiću kazna je smanjena na 40 godina zatvora. Također, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je zločine počinjene u logoru Trnopolje, Omarska i Keraterm naveo u optužnici Slobodana Miloševića, međutim, Milošević je preminuo u martu 2006. godine, ne dočekavši kraj suđenja. Osuđeni za zločine počinjene u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska su: Radoslav Brđanin (32 godine zatvorske kazne), Zoran Žigić (25 godina zatvorske kazne), Duško Tadić (20 godina zatvorske kazne), Momčilo Krajišnik (20 godina zatvorske kazne), Mlađo Radić (20 godina zatvorske kazne), Predrag Banović (8 godina zatvorske kazne), Miroslav Kvočka (7 godina zatvorske kazne), Milojica Kos (6 godina zatvorske kazne) i Dragoljub Prcać (5 godina zatvorske kazne). Darko Mrđa osuđen je za ubistva na Korićanskim stijenama i na zatvorsku kaznu u trajanju od 17 godina.
Video zapis
Britanska Nezavisna televizija (ITN) i novinari Ed Vulliamy i Penny Marshall su 1992. godine izvještavali o logorima „Omarska“ i „Trnopolje“. Ovaj video-snimak je korišten i kao dokazni materijal na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u nekoliko predmeta za zločine počinjene u općini Prijedor.
Izvor: International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY)