Logor Omarska bio je stacioniran u kompleksu Rudnika željeza Ljubija, udaljen dvadesetak kilometara od Prijedora. U logoru Omarska, srpske jedinice su na najokrutniji način mučile, silovale i ubijale stanovništvo bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Čitav kompleks ovog logora bio je ograđen žicom i protupješadijskim minama. Logor je činila upravna zgrada, hangar i dvije kuće koje su nazvane Bijela i Crvena. Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, nakon masovnog pokolja u Bijeloj kući, njeni zidovi su bili prekriveni krvlju. U njoj su zatočenici mučeni i ubijani. Preživjele logorašice su svjedočile o opetovanom silovanju žena i djevojaka, napomenuvši da pet najmlađih žena nije preživjelo silovanje. Silovanje je upravo zbog zločina u logoru Omarska po prvi put priznato kao ratni zločin. Također, navedeno je da dešavanja u Crvenoj kući nisu poznata jer svi odvedeni logoraši iz nje se nisu vratili. Logoraši su nerijetko prisiljavani da jedni druge zlostavljaju, izgladnjivani su i premlaćivani kundacima, palicama i željeznim lancima; i odsijecani su im dijelovi tijela. Veliki broj logoraša i logorašica je izgubilo svoje živote u najgorim mukama. Prema informacijama Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, posmrtni ostaci stradalih logoraša Omarske ekshumirani su na lokalitetu čitave prijedorske regije u velikim masovnim grobnicama: na Hrastovoj glavici ekshumirana su 124 zatočenika logora Omarska i u Bosanskoj krajini, Stari Kevljani, je 2004. godine ekshumirano veliki broj žrtava. Bivši logor Omarska je neobilježeno mjesto stradanja na prijedorskoj općini; vlasti općine Prijedor nisu dopustile postavljanje spomen-ploče u znak sjećanja na mučki ubijene Bošnjake i Hrvate.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je 4. jula 2003. godine osudio Željka Mejakića, optuženog za genocid nad nesrpskim stanovništvom. 20. jula 2005. godine, izručen je vlastima Bosne i Hercegovine i 2008. godine je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 21 godine. Duško Tadić uhapšen je 1996. godine, osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina. Milan Kovačević je 13. marta 1997. godine optužen za uspostavljanje logora Keraterm, Trnopolje i Omarska; Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) ga je optužio za genocid, ali postupak je okončan 1. augusta 1998. godine uslijed Kovačevićeve smrti. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je zločine počinjene u logoru Trnopolje, Omarska i Keraterm naveo u optužnici Slobodana Miloševića, međutim, Milošević je preminuo u martu 2006. godine, ne dočekavši kraj suđenja. Ostali osuđeni za zločine počinjene u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska su: Radoslav Brđanin (32 godine zatvorske kazne), Zoran Žigić (25 godina zatvorske kazne), Momčilo Krajišnik (20 godina zatvorske kazne), Mlađo Radić (20 godina zatvorske kazne), Predrag Banović (8 godina zatvorske kazne), Miroslav Kvočka (7 godina zatvorske kazne), Milojica Kos (6 godina zatvorske kazne) i Dragoljub Prcać (5 godina zatvorske kazne). Darko Mrđa osuđen je za ubistva na Korićanskim stijenama i na zatvorsku kaznu u trajanju od 17 godina.
Video zapis
Bivši zatočenici logora „Omarska“ (Rezak Hukanović, Šerif Velić i Nusreta Sivac) govore šta su doživjeli boraveći u koncentracionom logoru. U dokumentarnom filmu Nidala Magrabija „Logor“ govore i novinari britanske Nezavisne televizije (ITN) – Ed Vulliamy i Penny Marshall.
Izvor: Al Jazeera Balkans